Godine 1876. mladi student medicine po imenu Sigmund Freud proveo je tjedne u Trstu secirajući stotine jegulja. Tražio je jedno: mužjaka. Nije ga našao, a nije ni gotovo dva tisućljeća prirodoslovaca prije njega. Aristotel je zaključio da jegulje nastaju iz blata, jer nikada nije vidio njihova jaja ni mliječ. Jegulja je i danas riba oko koje znanost i dalje slaže dijelove najčudnije reproduktivne priče u našim vodama.
Riba koja živi u rijeci, a mrijesti se u oceanu
Losos radi jedno: odrasta u moru, a mrijesti se u rijeci. Jegulja radi točno obrnuto. To se zove katadromija i znači da jegulja provede najveći dio života u slatkoj vodi, a onda krene na put dug preko 6.000 kilometara da bi se mrijestila u moru. I ne u bilo kojem moru, nego u jednom jedinom mjestu na planetu: Sargaškom moru u zapadnom Atlantiku.
Kako znamo za Sargaško more ako nitko nije vidio mrijest
Danski oceanograf Johannes Schmidt proveo je gotovo dva desetljeća vukući mreže Atlantikom i mjereći larve jegulja. Logika je bila jednostavna: što je larva manja, to je bliže mjestu gdje se izlegla. Karta ga je odvela ravno u Sargaško more (Schmidt, 1923., Philosophical Transactions of the Royal Society B). Ondje su larve najmanje, tek nekoliko milimetara. Istraživanja larvi pokazala su pretpostavljeno područje mrijesta. Satelitsko praćenje objavljeno 2022. zabilježilo je i dolazak odraslih europskih jegulja u to područje Sargaškog mora (Wright i sur., 2022., Scientific Reports); dolazak u područje nije isto što i opažanje samog mrijesta.
Prozirni list koji otplovi kući
Larva jegulje ne izgleda kao riba. Zove se leptocefalus i oblik je prozirnog vrbovog lista. Golfska struja nosi je prema Europi jednu do tri godine. Kad stigne do obale, preobrazi se u staklastu jegulju, prozirni štapić koji ulazi u rijeke. Tek u slatkoj vodi dobiva boju i postaje žuta jegulja, faza u kojoj može ostati i po dvadeset godina.
Jedna obitelj za čitavu Europu
Sve europske jegulje pripadaju jednoj jedinoj populaciji koja se miješa u Sargaškom moru. Genetska analiza tisuća jedinki pokazala je da nema odvojenih riječnih sojeva: jegulja iz Neretve i jegulja iz Irske genetski su ista zaliha (Als i sur., 2011., Molecular Ecology). To se zove panmiksija i objašnjava zašto propast jedne rijeke pogađa čitavu vrstu.
Prvi put ih je netko pratio
Tek 2016. znanstvenici su odraslim jeguljama postavili satelitske odašiljače i po prvi put empirijski pratili njihovu selidbu prema Azorima i Sargaškom moru (Righton i sur., 2016., Science Advances). Otkrili su da putuju sporije nego što se mislilo, u dubokim dnevnim ronjenjima, i da mnoge vjerojatno trebaju više od godinu dana da stignu. Putuju gladne, jer srebrna jegulja pred put prestaje jesti i probavni sustav joj zakržlja.
Spol koji ovisi o gužvi
Jegulja nema zadan spol pri rođenju. Određuje ga okolina: u gusto naseljenim, prenapučenim staništima razvija se više mužjaka, a ondje gdje ima prostora i hrane više ženki, koje narastu veće. Zato regulacija rijeka i pregrade ne mijenjaju samo koliko jegulja preživi, nego i kakve.
Kritično ugrožena, a većina ljudi to ne zna
Dolazak staklastih jegulja u europske rijeke pao je za više od 90% od 1980-ih. Međunarodna unija za očuvanje prirode svrstava europsku jegulju među kritično ugrožene vrste (Jacoby i Gollock, IUCN Crveni popis). Razlozi su pregrade i hidroelektrane koje presijecaju put, gubitak staništa, onečišćenje, nametnici i krijumčarenje: staklaste jegulje spadaju među najkrijumčarenije životinje na svijetu po vrijednosti.
Jegulja u hrvatskim vodama
Kod nas je jegulja povijesno bila poznata u Neretvi i priobalnim vodama, a nekada je dolazila i uz donji Dunav i Savu prije velikih pregrada. Danas je sve rjeđa. Ako je upecate, provjerite aktualne propise i lovostaj u svom vodnom području prije nego što odlučite što dalje: ovo je vrsta koja svaku pošteđenu jedinku računa, jer svaka ženka koja stigne natrag do Sargaškog mora nosi do nekoliko milijuna jaja.
Zašto ova riba zaslužuje poštovanje
Jegulja je preživjela dinosaure, ledena doba i dva tisućljeća ljudi koji su mislili da nastaje iz blata. Ono što je gotovo slomilo su betonske pregrade i mreže postavljene na usta rijeka. Kad sljedeći put vidite tu tamnu, zmijoliku sjenu u plićaku, sjetite se da gleda dom udaljen 6.000 kilometara, i da će, ako je pustite, pokušati stići do njega.