"Ma šaran je glup, pojede sve što mu baciš." Čuli ste to. Možda ste to i sami rekli. Većina ribara šarana tretira kao ribu koja samo ruje po dnu i guta što nađe. A onda se pitaju zašto ga nakon prvog ulova na istom mjestu više ne mogu uloviti.
Odgovor je jednostavan: jer se šaran sjeća udice.
Jedna udica je dovoljna
Istraživanje Loven Walleriusa i suradnika (2020), objavljeno u časopisu Transactions of the American Fisheries Society, testiralo je 120 mladih šarana u kontroliranim uvjetima. Rezultati su bili jasni: šaran koji je jednom bio zakačen na udicu smanjuje svoju ranjivost za 57 do 74% u roku od nekoliko sati.
Ali to nije sve. Šarani koji su samo gledali kako se drugi šaran bori na udici, bez da su sami bili zakačeni, smanjili su svoju ranjivost za 54 do 57%. Šaran uči i iz tuđeg iskustva.
Koliko dugo traje to sjećanje? Czapla i suradnici (2023), u časopisu Fisheries Research, pratili su pamćenje udice kroz mjesece. Privatno naučeno izbjegavanje trajalo je do 7 mjeseci. Socijalno naučeno, ono od promatranja drugih, nestajalo je nakon otprilike 6 mjeseci.
Dakle, šaran nije riba koja zaboravlja. On pamti, uči i prilagođava se.
9.000 okusnih pupoljaka. I to ne samo u ustima.
Kad šaran traži hranu, ne oslanja se samo na oči. Njegovo tijelo je prekriveno okusnim pupoljcima, od usana i brkova do peraja i trbuha. Istraživanje Gomahr, Palzenberger i Kotrschal (1992), objavljeno u Environmental Biology of Fishes, mapiralo je gustoću okusnih pupoljaka kod ciprinida. Na grlu (gularno područje) gustoća doseže do 300 pupoljaka po kvadratnom milimetru. Na prsnim perajama do 150.
Šaran doslovno kuša hranu perajama prije nego što je uzme u usta. Dok vi još niste osjetili da nešto grize, šaran je već ocijenio je li to hrana ili ne.
Kasumyan i Døving dokumentirali su kemijsku osjetljivost šaranova okusa: aminokiseline poput cisteina, prolina i glutaminske kiseline snažno privlače šarana, dok ga triptofan, arginin i treonin odbijaju. Svaki mamac koji bacite u vodu šaran doslovno ocjenjuje po kemijskom sastavu prije nego što ga proguta.
Tvornica za sortiranje hrane
Ono što se događa unutar šaranovih usta je inženjerski podvig. Sibbing (1988), u klasičnoj studiji objavljenoj u Environmental Biology of Fishes, identificirao je 9 zasebnih pokreta hranjenja: uzimanje čestica, gutanje, ispiranje, pljuvanje, selektivno zadržavanje hrane, transport, drobljenje, mljevenje i gutanje.
Šaran nema zube u čeljusti. Umjesto toga, duboko u grlu ima ždrijelne zube (pharyngeal teeth) koji drobe hranu o koštanu podlogu u lubanji. Sibbing (1982) je dokumentirao da su ti zubi različitih oblika, prilagođeni za obradu raznolike hrane, od školjki do ličinki kukaca.
Ali najimpresivniji dio je sortiranje. Na krovu usta šaran ima nepčani organ (palatal organ) gusto prekriven okusnim pupoljcima. Callan i Sanderson (2003), u Journal of Experimental Biology, snimili su unutrašnjost šaranovih usta brzom kamerom i otkrili da šaran koristi poprečnu filtraciju (crossflow filtration), isti princip koji se koristi u industrijskim filterima. Hrana se koncentrira i zadržava, a pijesak i mulj izbacuju kroz škržne otvore.
Šaran ne guta sve što nađe. On sortira, filtrira, kuša i tek onda odlučuje.
"Ma on samo ruje po dnu"
Ovo je jedan od najčešćih mitova. Da, šaran provodi vrijeme na dnu. Ali kad tamo nema hrane, potpuno mijenja strategiju.
Istraživanja prehrambene niše pokazala su da kad je bentička hrana nedostupna, šaran prelazi u srednji stupac vode i provodi do 85% vremena hraneći se zooplanktonom. Analiza prehrane u nekim jezerima pokazuje: zooplankton 36%, fitoplankton 31%, makrofite 15%, detritus 15%.
Šaran nije vezan za dno. On je fleksibilni svaštojed koji se prilagođava onome što je dostupno.
Divlji šaran i ljuskavi šaran nisu ista riba
Većina ribara u Hrvatskoj lovi ljuskavog, veleljuskavog ili ribnjačarskog šarana. Malo tko zna da su to sve domesticirane varijante jedne divlje ribe koja je nekad izgledala potpuno drugačije.
Divlji šaran (Cyprinus carpio) je torpedastog tijela, potpuno pokriven ljuskama, zlatnožute boje. Balon (1995), u preglednom radu objavljenom u Aquaculture, dokumentirao je kako su Rimljani prije 2000 godina prvi počeli uzgajati šarana iz Dunava. Cistercitski redovnici proširili su ribnjačarstvo po cijeloj Europi do 13. stoljeća, a katolička pravila posta (riba dopuštena, meso zabranjeno) pokrenula su ogromnu potražnju.
Rezultat? Dvije tisuće godina selekcije stvorile su ribu dubljeg tijela, bržeg rasta i, u nekim slučajevima, bez ljusaka.
Zašto veleljuskavi šaran nema sve ljuske?
Casas i suradnici (2013), u studiji objavljenoj u PLoS ONE, otkrili su genetiku iza gubitka ljusaka. Odgovorna su dva gena: S lokus i N lokus. S gen je zapravo varijanta gena fgfr1a1 (receptor fibroblastnog faktora rasta). Mutacija tog gena, brisanje od 310 parova baza ili zamjena jedne aminokiseline, uzrokuje smanjenu proizvodnju ljusaka.
Kombinacije su jednostavne: SS daje potpune ljuske, ss daje veleljuskavi uzorak, a dodavanje N alela stvara dvorednoljuskavi oblik. Zanimljivo, NN kombinacija je smrtonosna, embriji s dva N alela ne preživljavaju.
Klefoth, Pieterek i Arlinghaus (2013), u Fisheries Management and Ecology, pokazali su da se veleljuskavi (mirror) šarani ponašaju drugačije od divljih: oni su hrabriji, brže jedu i lakše se love. Domestikacija nije promijenila samo izgled, promijenila je i osobnost.
Šaran u hrvatskim vodama
Piria, Tomljanovič, Treer i suradnici (2016), u radu objavljenom u Aquaculture International, dali su pregled povijesti šarana u Hrvatskoj. Šaran je autohtona vrsta dunavskog sliva. U Savi, Dravi i Dunavu živi otkad postoji ekosustav. U jadranski sliv je prenesen i tamo se smatra stranom vrstom.
Ali evo problema: čisti divlji šaran gotovo je nestao. Desetljećima poribljivanja ribnjačarskim šaranima i križanja s domaćim varijantama dovelo je do genetskog miješanja. Danas je praktički nemoguće genetskom analizom razlikovati čistog divljeg od hibridiziranog šarana u hrvatskim rijekama.
Lovostaj šarana u Hrvatskoj traje od 15. travnja do 15. lipnja, a minimalna mjera je 40 cm.
Ekološka sjena
Šaran nije bezazlena riba. Weber i Brown (2009), u preglednom radu objavljenom u Reviews in Fisheries Science, analizirali su 37 kontroliranih studija o utjecaju šarana na ekosustave. Zaključci su bili jednoznačni: šaran povećava mutnoću vode, povećava fitoplankton, mobilizira nutrijente iz sedimenta, smanjuje makrobeskralježnjake i uništava vodeno bilje.
Mehanizam je jednostavan: dok se hrani na dnu, šaran uznemiruje gornjih 20 cm sedimenta. To oslobađa fosfor i druge nutrijente u vodeni stupac, što pokreće rast algi. U jednom istraživanju, nakon uklanjanja šarana iz jezera, mutnoća se smanjila za 94%.
Ovo je posebno važno za plitka jezera i rukavce. Šaran može pokrenuti tzv. fazni prijelaz, prebaciti ekosustav iz stanja bistre vode u stanje trajno mutne vode. U Australiji i Sjevernoj Americi, gdje je šaran invazivna vrsta, ovo je ogroman ekološki problem. U dunavskom slivu, gdje je šaran autohtona vrsta, ekosustav je evoluirao s njim i ti učinci su dio prirodne ravnoteže.
Što to znači za ribiče?
Šaran nije glupa riba koja ruje po dnu. On je:
- Pametan: Uči izbjegavati udice nakon jednog ulova. Uči i gledajući druge. Pamti mjesecima.
- Sofisticiran: Sortira hranu u ustima kroz 9 pokreta, kuša perajama, filtrira industrijskim principom.
- Prilagodljiv: Mijenja strategiju hranjenja ovisno o dostupnoj hrani, od dna do srednjeg stupca vode.
- Raznolik: Pet varijanti u našim vodama, od torpedastog divljeg do dubokog ribnjačarskog, svaka s drugačijim ponašanjem.
Sljedeći put kad vam šaran "ne grize," znajte da nije problem u njemu. On je jednostavno naučio.